Life story...

Chapter LVII. Alex...

Nathan i ja smo lutali po bolnici. "Kako to da si ti samnom, a ne moj anđeo čuvar?" odjednom upitah. "Kada postanu jedno tijelo i duša jedna postat će.", odgovorio mi je. "Je li to neki citat?" ponovno sm pitala. Sjedili smo u čekaoni pored Toma i Gaby promatrajući sve. "Nije. To je samo istina. Samo najobičnija istina.", buljio je u jednu točku. "Shvatila sam sve. Naučila sam lekciju. Hoćeš li mi molim te dati šansu da popravim ovo što sam zabrljala?" pokajala sam se zbog forsiranja Gaby i Toma. Oni sami trebaju odlučiti o svojem odnosu. Nasmješio se. "Mislim da si spremna.", rekao je i u roku od sekunde ponovno sam sjedila u čekaoni sa Tomom i Billom. Bill je prćkao po mobitelu i psovao jer se nije htio upaliti ili što već. Onda je zazvonio nečiji mobitel. Shvatila sam što se događa. Kad sam pogledala na ekran vidjela sam tko zove. Viky. Vratio me ranije u taj dan kako bih ispravila greško koja se dogodila baš ovdje, na ovom mjestu. Javila sam se i pružila mobitel Billu koji je, smješkajući se, otišao do nekog zida i naslonio se na njega tiho nešto pričajući. "Koliko je sati?" pitala sam Toma odjednom. "8.", odgovorio je gledajući na sat. "Jes..." tiho sam progovorila. "Daj odi do Josha, pomozi mu spakirati se.", rekao mi je Tom. Josh, tako je! On je još u bolnici. Brzo sam se ustala i potrčala niz hodnik. "HEJ! ŠTO TI JE?" Tom se derao zamnom. Morala sam što prije ući u tu sobu. Ušla sam i vidjela ga. Nisam mogla suzdržati suze. "Hej, što nije uredu, Mini Me...Jesi dobro?" potrčala sam mu u zagrljaj i čudio se što plačem. "Znaš ti koliko ja tebe volim? Ubila bih za tebe!" plakala sam i močila mu majicu. "Znam...Reci mi, što je bilo?" rekao je brisući mi suze. "Ništa...ništa.", i dalje sam kukala. Osjećala sam se tako dobro u njegovom zagrljaju. Uskoro smo spakirali sve njegove stvari. Uskoro su se i dečki i Paramoreci nasadili u sobu, pa smo morali otići. Ponovno je započeo onaj razgovor o Tomu i Gaby. "Dobro, Tom...dosta je više. Smiri jebene hormone. Odbila te, prihvati to. Ne navaljuj i ne ponižavaj se bezveze.", poludila sam. "Ali ja nju volim!" ovaj se branio. "Dobro, i? Ona tebe ne voli. Daj joj vremena. Za razmišljanje. I nemoj sad otići i praviti se kao da si neki frend kako bi ona pala na tvoj šarm. Jer neće. Ali tebi će pasti šamar!" povisila sam ton. "Misliš da joj trebam dati mira?" pogledao je u mene, pa u Billa. Ovaj je samo kimnuo. "Daj joj vremena. Sigurna sam da će donijeti pravu odluku. Ma kakva god ona bila.", rekla sam. "Dobro, koji je tebi kurac danas? Sva si u tim duhovnim sranjima.", svi smo se nasmijali. Ispravila sam pogrešku. Umjesto da ja vozim na aerodrom, vozio je Tom. Kad je Viky izašla iz aviona, kad smo je dočekali na ogromnom "hodniku" aerodroma, nisam se mogla suzdržati. Potrčala sam i grlila ju koliko je duga i široka! "Živa si mi!" vikala sam. "A nego kakva? Ti bi mene mrtvu?" nasmijala sam se. Tek sam sad shvatila koliko ju ustvari volim. Bill i Viky su sjeli odostraga, a Tom i ja naprijed. Uskoro nas je dovezao do onog križanja. "Tom, crveno je, mislim da bi trebao stati.", rekla sam. "Ma ko ga jebe.", rekao i projurio. Ja sam na tom crvenom stala. Onda sam u retrovizoru vidjela Nathanov odraz koji je blijedio. Nasmješila sam se i pogledala iza u Billa i Vicky. Volim ih sve.

chapter 56.Gaby

Uredništvo:Dragi čitatelji i fanovi,sretan Vam i blagoslovljen Božić!<3
Osobno vam se ispričavam zbog ovako velikog kašnjenja novog nastavka.Bile su zaključne ocjene i nadam se da mi opraštate.Sve najbolje za blagdane!:D

Sve je bilo previše čudno.Nisam mogla vjerovati da se sve to događa.Sjedila sam u bolnici i čekala.Čekala nemoguće.Željela sam da sve ovo bude još jedan grozan san.Nisam mogla podnijeti taj gubitak.Sada je i Alex visila nad svojim životom.Gledala sam u jednu točku na zidu.Razmišljala o svim događajima proteklih mjeseci.Toliko se toga dobroga i lošega dogodilo.Kada bi i zanemarili loše događaje,još bi uvijek ostala tona dobrih.Sada me mogao samo iPod i glazba smiriti,iako ne u potpunosti jer ovo sada nije bila samo jedna mala svađa s Alex ili Tomom.Ovo je bila velika prometna nesreća.Začula sam bolničku sirenu.To je bio znak da dolazi još jedna Hitna Pomoć.Začula sam doktora kad je govorio da je čovijek srednjih godina i da se dogodila prometna nesreća.Čovijek je imao samo slomljenu ruku i nije bio u životnoj opasnosti.Bio je to onaj pijani vozač koji je udario u naš auto.Mržnja se skupila u meni i potrčala sam prema njemu.Gurnula sam doktore i primila ga za vrat."TI!Idiote prokleti!Mamicu ti tvoju!Znaš li što si napravio!?!?!HA?!?NE ZNAŠ?!?!Pa mogla bih te malo podsjetiti!!!Znači li ti što pijanstvo,policija i mrtva prijateljica?!???HA??Ne znači????Majke mi,ako ne krepaš,ja ću se pobrinuti da tako završiš!!!JASNO???"-derala sam se kako bi me cijela bolnica čula."Gospođice,maknite se.Osiguranje!!!"-derao se doktor."nije potrebno,sama ću se udaljiti!"-odvratila sam im i izašla van na kišu i hladnoću.Kiša ovoga puta nije brisala rane,samo ih je činila težima.Postajalo je nepodnošljivo.Sada sam htjela znati gdje je Alex.A pogotovo gdje je Viki.Osjetila sam želju za ispravljanjem pogrešaka u svome životu.No nešto me je stalno vuklo prema događaju kada me Tom zagrlio u bolnici nakon onog svega što smo pretrpjeli.Nešto mi je bilo tu čudno.Znala sam da Tom ne može imati žensku prijateljicu.Napokon sam zaboravila taj događaj i odlučila maznuti jedan krevet u bolnici i odspavati bar sat vremena jer sam se osjećala jako slabo.Usnula sam čudan san.U snu mi se ukazao čovijek."Gaby,tvoja sestra je u redu.Ona mora odlučiti želi li se vratiti na Zemlju ili ostati tu s nama.Na to ti ne možeš utjecati.Moraš ju pustiti da sama odluči.Ti nemoj tugovati nego ispravi događaj u bolnici sa Tomom.Dobivaš priliku ispraviti jednu grješku u svome životu.Alex će dobiti svoju da ispravi nešto da se ne dogodi ova nesreća.Vrati se u taj dan."-rekao je i osjetila sam kako putujem u prošlost."Alex,ja ću uvijek biti tu uz tebe."-rekao je Tom i zagrlio me."Ne!Znam da to ne misliš.Ostavi me!Nikada neće biti isto kao prije.Znam za tvoje planove.Prvo češ izigravati dobru osobu pa kad ti se pruži prilika,opet ćeš prevariti.Zbogom!"-rekla sam i Tom je otišao......Sada sam se polako vraćala u san."Hvala na ovome."-rekla sam ali one čudesne osobe više nije bilo."Gaby!"-čula sam nečiji glas.Trgnula sam se i ugledala Alexinog doktora.Gospođice,vašoj sestri se stanje popravlja.Možete ući u njezinu sobu ako želite.Potrčala sam prema njoj.Sjela sam pokraj nje.Izgledala je tako ranjivo,a to je bilo jako čudno za moju snažnu Alex.Sada je preostalo samo čekati i čekati...

Dodajte nas na MSN-u zbog promjena koje su moguće na blogu pa vas želimo kontaktirati sa njima.
gaby.alex.story@windowslive.com

Obavijest

Dragi naši čitatelji. Nastavak odgađamo zbog škole. Naime, Gaby ne stigne napisati nastavak zbog ovog pritiska koje kraj polugodišta na nas stavlja. Rado bismo ubacile Alex nastavak, ali ne želimo pisati ako nećemo biti u mogućnosti pratiti vaše komentare na post. Nadamo se da nas razumijete i da se možete strpiti još nekoliko dana do završetka polugodišta. Volimo Vas. Vaše Alex i Gaby :).

Chapter LIV. Alex

Ne znam jesam li se probudila. Ne znam jesam li uopće zaspala. Svjesna da piljim u strop u bolnici. Ustala sam se i počela hodati po hodnicima bolnice. Osjećala sam nečiju prisutnost. Zastala sam i okrenula se. Nikoga nije bilo. Nastavila sam hodati i za par trenutaka ponovilo se isto. "Ma tko...?", nisam ni dovršila rečenicu kad sam shvatila da iza mene nema nikoga. "Ok. Ovo nije uopće čudno. Alex, smiri se!", ohrabrivala sam samu sebe. "Sve je u tvojoj glavi!", govorila sam si i htjela si dodirnuti glavu. A onda sam shvatila da...ništa nije u mojoj glavi jer...JA NEMAM GLAVU! Počela sam vrištati i trčati po bolnici. A onda me netko jako povukao za ruku. Vrisnula sam još više jer sam se bojala njegove reakcije kad me vidi tako bezglavu. "STANI!", viknuo je. "Neću!", vrisnula sam i nastavila trčati. "Zašto su uvijek takve...", promrmljao je i ispred mene se stvorilo nekakvo svjetlo koje me odbilo i pala sam na pod. Stao je ispred mene i prekrižio ruke na prsima. "Hoćeš sad stati?", pitao me pomalo nervozno. Digla sam se uz blago stenjanje jer me stvarno ošamutilo. "Nathan. Anđeo Čuvar.", pružio mi je ruku i ja sam bez razmišljanja prihvatila. "Alex...ŠTA?!", pitala sam kad sam postala svjesna drugog dijela rečenice. "Nathan.", odgovorio je. "Ma ne to. Anđeo čuvar?" "Da. Zar to nije kul?", rekao je potpuno opušteno. "Da...uhm...valjda.", rekla sam. "Fakat jesi prekrasna. Upravu je." "Tko je upravu?", počeli smo polako hodati niz hodnik. "Ma...nije bitno.", odgovorio je i pogledao prema naprijed. "Šta hoćeš ti? Zašto si tu? Ma tko si ti uopće?", pomislila sam dok smo hodali. "Idemo redom. Dakle, ja ništa ne želim. Ali imam zadatak. Moj zadatak je tebi pokazati neke stvari, objasniti ti nešto što još nisi shvatila jer je On tako tražio. Tu sam upravo zato, a ja sam anđeo čuvar desnog krila. Imaš još pitanja?", pogledao me toplim sivim očima i ja sam jedva promucala "N-ne. Nemam.", nastavili smo hodati. Došli smo do neke bolničke sobe. Zatim su prošle neke medicinske sestre sa crvenim brojkama iznad glave. "Što je to?", upitala sam. "To je njihovo vrijeme. VI umirete. Mislim, vi smrtnici. To je njeno vrijeme." "Ostalo joj je još 22h 34min i 56 sec?", upitala sam sa čuđenjem. Nasmijao se. "Ne. nije to zemaljsko vrijeme.", rekao je i otvorio vrata sobe. Okrenula sam glavu i ostala paf! Na bolničkom krevetu je ležala nitko manje ili više nego...JA! "Što je ovo? Jel se ti to sprdaš samnom?", pitala sam ga namrštenog izraza lica. Ponovno se nasmijao onim svojim specifičnim hihotom. "Ne. Ja sam...pa...teško je to objasniti...Evo, probat ću ovako. Ovo je tvoje tijelo.", pokazao je rukom na mene na krevetu. "A ovo...ovo je tvoja duša. Ovo si ti.", pokazao je prstom na dušu. Ako sam dobro shvatila. Pored mog kreveta sjedio je Josh. Držao me za ruku. Svako malo bi se odkrenuo i obrisao oči. I on je imao one čudne brojke iznad glave. "Ako si ti moj Anđeo čuvar...zašto sam polumrtva?", pitala sam ne skidajući pogled sa sebe. Tek sad shvaćam kako to glupo zvuči. "Ja nikad nisam rekao da sam tvoj Anđeo čuvar." "Pa čiji si onda?", pitala sam. Samo je okrenuo pogled prema krevetu. "Ti si Joshov!", uskliknula sam. "Da, ja sam njegov. Moramo dalje. Vratit ćemo se.", povukao me za ruku. Bacila sam poslijednji pogled na Josha koji je upravu spustio glavu u moje ruke. Vrata su se zatvorila i dohodali smo do čekaone. Tamo je sjedio Tom. Sam i uplakan. Na čelu kao da mu je pisalo "IZGUBLJEN". Znala sam da je uvijek bio veliki paničar kad god bi netko spomenuo smrt. A sada mu se događa pred očima. A onda sam primjetila brojeve iznad njegove glave. "Ali...on je ateist...on ne može biti...." "Može.", prekinuo me Nathan. "On možda i je ateist, ali on vjeruje. Upravo sad je u dubokoj molitvi.", rekao je i "pustio" Tomovu molitvu kao na CD-u. No ova je bila u živo. "Zašto mi to radiš? Znam da sam griješio. Zar ćeš mi sad uzeti brata i Alex? Valjda je to što sam ja zaslužio. Molim Te još samo ovaj puta da ne naplatiš sad. Ne na njima. Uzmi mene...Oh, molim Te, uzmi mene umjesto njih....", i tu smo izgubili "prijam". Nisam mogla vjerovati. Tom moli! Čudno. Nastavili smo hodati. Prošli smo pored Billa i zaustavili se kod Viki. Upravo su je oživljavali. "NEEE! ZAUSTAVI TO! ZNAM DA MOŽEŠ! NEMOJ PUSTITI DA UMRE! Moooolim te...nemoj pustiti da umre.", počela sam jecati i plakati. "Nije u mojoj moći. Žao mi je. Iskreno." "O Bože....", promucala sam. "Ne vrijeđaj mi oca.", upozorio me Nathan. Stajali smo pored Viki i gledali kako ju skidaju s aparata koji su je držali na životu i proglašavaju vrijeme smrti. Onda smo vidjeli i Gaby i Hayley. Tugovale su obje. Vratili smo se do Toma. Pored njega je stajao jedan ženski anđeo kojeg je Nathan oglasio sa J. Ne znam za što stoji J. Ni ne zanima me, da budem iskrena. Vratili smo se u moju bolničku sobu gdje je Josh, onako sav iscrpljen, bdio pored mene i molio. Nathan mi nije dao da čujem. Sjedila sam tako pred njega. Nathan je stajao pored nas. Naslonila sam glavu na Joshovo rame. Znala sam da me osjetio. Osjetila sam. Samo sam željela da me pogleda. Okrenuo je glavu u mom smjeru. Pogledao me, no nije me vidio. Prošao rukom po zraku i...otišao van. Samo me zanimalo što se događa s onim pijanim vozačem radi kojeg smo svi ovdje. Mrzila sam ga iz dna duše. "Vidim, morat ću se zadržati. Još nisi naučila lekciju.", rekao mi je i ja sam znala na što je mislio. Ta lekcija nikad neće biti naučena.

chapter 52,Gaby

Zazvonio mi je mobitel.Javila sam se.Bio je Tom.Gromoglasno je plakao.Nisam vjerovala da ću to ikad doživjeti."Gaby,Bill........Vicki.....i Alex.....su imali nesreću"-jedva je uspio progovoriti."MOOOLIM?!?!"-derala sam se."Dolazim odmah"-rekla sam.Ovo je bio najvjerojatnije stoti put da smo u istoj bolnici i bolničari su nas već znali napamet.Svi troje su bili na kolicima i vozili su ih u sobe na hitni prijem.Dotrčala sam do Alex.Na svu sreću,ona je bila samo u nesvijesti,ali u teškom stanju.Sada sam i ja plakala.Tom je sjeo pokraj mene i htio me zagrliti."Odbij.Znam što smijeraš i to ti neće uspjeti.Imao si svoju šansu kod mene,ali nje više nema.Jasno?Molim te nemoj više ništa pokušavati samnom jer se neće dogoditi!ok?"-rekla sam i okrenula glavu."Žao mi je zbog toga.Ali ako ti obećam da se neće ponoviti?Molim te Gaby!"-preklinjao je."Ne.Dosta.Sada vidim da ne možemo biti ni prijatelji jer znam što želiš.Molim te kloni me se.Zauvijek."-ustala sam se i otišla.Bio je to sve prevelik pritisak za mene.Izašla sam iz bolnice kroz stražnji ulaz.Padala je kiša.Stala sam na sredinu parka ispred bolnice.Kiša je padala po meni.Bilo je divno.Stajala sam tako neko vrijeme."Uđi unutra.Prehladit češ se."-rekao je poznati ženski glas."Hayley!Već smo se svi pitali gdje ste!"-rekla sam."Došla sam čim sam mogla.Dečki nisu.Moraju se brinuti za Josha iako je on već sve spakirao i mislio pobjeći do Alex...Ušle smo unutra.Neko vrijeme smo čekali novosti."Dobar dan gospođice!Imamo vijesti."-rekao je tužnim tonom.Znala sam da nešto nije uredu."Gospođica Alex je u teškome stanju i još je u nesvijesti,ali će preživjeti ako ne dođe do ozbiljnijih komplikacija i krvarenja.Gospodin Bill je u dobrom stanju.Odmara se.Nažalost,u najtežem stanju je gospođica Viktorija.Ima šanse,ali se bojimo da neće uspjeti,ali kako se kaže,nada umire poslijednja."-rekao je i otišao.Ostala sam bez teksta nakon toga.Istina,bila sam sretna zbog Alex i Billa,ali ne i za Viktoriju.Ubrzo sam počela plakati.Ušla sam u Billovu sobu jer sam jedino njemu mogla imati pristup jer je bio u najboljem stanju nego Alex i Viki.Primila sam ga za ruku.Tako mi je bilo stalo do tog malog vrckavog stvorenja.Bili smo tako dobri prijatelji pa nas čak ni moje svađe sa Tomom nisu nikada posvađale.Bilo mi je drago imati nekoga na koga stvarno mogu računati samo kao prijatelja.Koji me nikada neće izdati.Nadala sam se da će moje misli doći do njega.Molila sam za bilo kakav znak da će biti dobro.Molila sam i za Alex i Viki.Odjednom je zatreptao."Bill!Bill!Ja sam!Gaby!Plizz zatrepći 2 puta ako znaš tko sam."-rekla sam sa daškom nade da će to učiniti.Zatreptao je.Bila sam pre sretna.Ipak moja osoba nije otišla.Ostavila sam ga da se odmara.Šetala sam bolnicom.U intenzivnoj je bila Alex.Učinilo mi se kako nešto nije u redu.Liječnici su bili oko nje i bila je nekakva intervencija.Utrčala sam unutra i prekršila propis.Nije me bilo briga.Oživljavali su je neko vrijeme.Već se činilo kako nema izgleda,kad je odjednom srce počelo kucati.Za to vrijeme na hodniku sam ugledala doktora veoma tužnog."Gospođice.....Žao mi je....Učinili smo sve što je bilo u našoj moći..Gospođica Viktorija nije uspjela."-rekao je."Ne!Ne!Ne!!!!!!!Nije moguće!!!!NeEEE!!Nemojte mi to govoriti!!!!!!!!"-derala sam se i plakala.Više nisam mogla izdržati.

Chapter LII. Alex

Baš sjajno. Je li dan mogao bolje početi? Predivno. Svi su ili prevareni, ili sami, ili u bolnici ili na telefonima. Gubim razum. Tolika je buka oko nas, a opet sve je tako tiho. Ne razgovaramo o normalnim stvarima, svi smo pod stresom i polako, ali sigurno, udaljujemo se jedni od drugih. Dobro, koji nam je svima? Bill i Tom su mi se pridružili u bolnici. Svi sjedimo ispred Joshove sobe jer on spava, a njegova nas mama ionako ne bi pustila unutra ovako u skupu. Išla mi je užasno na živce, ali je Joshu bilo važno da se slažemo, pa sam progutala. Iako neću još dugo. Bill je cijelo vrijeme prčkao po mobitelu i psovao jer se nije dao upaliti ili nešto slično. Onda je zazvonio nečiji mobitel. Tom i ja smo kopali po džepovima tražeći svoj. "Moj je.", rekla sam i javila se. "E, Alex. Viki je." "Ej, Viki! Reci.", Bill je okrenuo glavu i pogledao prema meni. "Pokušavam dobiti Billa, ali ne javlja se. Nije uobičajeno za njega da se tako dugo ne javlja." "Ne brini se, tu je on. Hoćeš da ti ga dam?", Bill se nasmiješio. "Ajde pliz.", rekla je i pozdravile smo se. Tutnula sam Billu mobitel u ruke. Bio je vidljivo sretan. Cijelo vrijeme se pravdao. Nešto u stilu da ne može upaliti mobitel, da mora kupiti novi i tako slično. Čudim se što ga već nije i izgubio. Ipak on stalno gubi stvari. Prije par dana je izgubio iPhone. Naposljetku se ustao i otšetao par metara od nas, naslonio se na zid i tiho nešto komentirao s osmijehom od uha do uha. Josh se uskoro probudio i ja sam ušla u sobu. Izvrsno se oporavljao i rekli su nam da ga otpuštaju za tjedan dana. Dobro je što se tako brzo oporavljao. Liječnici kažu da je to jedan od najbržih oporavaka koji su doživjeli u svojoj karijeri. "Ej. Jel spavaš?", ušla sam polako i tiho pitala. Nasmiješio mi se. "Jok. Budan sam nekih 20 minuta." Danas je izlazio. Bila sam presretna. Uskoro smo se svo troje nasadili u njegovu sobu, pa su nas izbacili u roku od pola sata. Ne znam gdje su Paramorci. Bilo je poprilično rano. 8 sati u jutro. Bilo je čudno to što su se Tom i Bill probudili i došli u bolnicu. Sad smo opet sjedili ispred sobe i normalno pričali. "Što mislite? Jel bi ja sad nekako mogao osvojiti Gaby?" "Ne.", rekli smo Bill i ja u isto vrijeme. "Šalimo se. Pa, ono...možda?" "MOŽDA? Pa viste meni dvoje najbliskijih ljudi! Trebali biste reći: "Naravno, Tom. Ti si super. Gala. Ti možeš sve. Gaby će odmah pasti na tebe" i takve stvari! A vi...jaoj.", svi smo se nasmijali. "Gle, stari...ti si nju imao i onda si ju prevario. Šta bi sad?", pitao ga je Bill. "Ne znam...možda...NJU?", odgovorio mu je Tom i izbeljio se. "Zar ne misliš da bi to sad bilo malo iskorištavanje. Misilm, nije kao da je ovo najbolje vrijeme.", komentirala sam. "Pa ja baš mislim da je to dobro! Ona je sad slaba, a ja samo trebam pokupiti nagradu.", zločesto se nasmijao. "Vidiš, ona sad treba tebe, ali kao prijatelja. Ne kao nešto više.", komentirao je Bill. "Ok. Treba prijatelja, prijatelja će i dobiti." "Oh, ne!", rekli smo Bill i ja u isto vrijeme na ovu Tomovu izjavu. "Što ćeš napraviti sad? Masakr? Krvoproliće?", zafrkavala sam ga. "Ništa. Ja ću biti osjećajan i pažljiv, pa će ona ubrzo pasti na mene." "A-ha.", sarkastično je komentirao Bill. "Plan B je..." "Nema plana B. To je plan A i plan B. 2 u 1!", smireno mu je odgovorio Tom. "Uhm...to ti neće upalit ni za sto godina, al ajd'. Da ne bi ispalo da sam urekao...", digao ruke u zrak i završio s komentiranjem. Uskoro su se pojavili i Paramorci. Razmijenili smo par riječi, oni su ušli u Joshovu sobu i pomogli mu spakirati stvari, a mi smo svi otišli. Tako smo se dogovorili. Kasnije ćemo se svi naći na večeri. Uskočili smo u moj Renault i odvezli se do hotela i Gaby. Svi smo se nagurali u hotelsku sobu. Kad je vidjela Toma pogled joj se izoštrio i odlučno je pitala: "Što on radi tu?". Maskara joj se razmazala, ruž također. O olovci neću ni pričati. On joj se približio i govorio nešto u stilu: "Ja sam ti prijatelj. Žao mi je što ti se to dogodilo. Ja ću ti pomoći to prebroditi, vidjet ćeš! Sve će biti uredu.", i onda ju zagrlio. "Isuse Bože!", Bill je promrmljao sebi u bradu i okrenuo se za 360 stupnjeva. Neko vrijeme je samo on nju grlio, a onda je ona "prihvatila" zagrljaj. Gaby je leđima bila okrenuta prema meni i Billu (koji smo još stajali kod vrata jer se od čuđenja nismo mogli pomaknuti), a Tom prema prozoru. Vidjeli smo mu facu. Bezobrazno se nasmijao i znali smo što je mislio. "Kakav plan B. Ovo totalno funkcionira!" "Ja moram na aerodrom. Moram pokupiti nekoga. Ideš samnom?", pitao me Bill i ja sam odgovorila potvrdno jer stvarno nisam htjela više ovo gledati. Izašli smo van i Gaby je pitala kud idemo, ali mi smo zalupili vratima prije nego smo odgovorili. Kad smo stigli na aerodrom nije mi htio reći koga čekamo. Bio je užasno nervozan. "Daj se smiri, čovječe. Stalno cupkaš. Živciraš me.", skoro sam poludila. "Sorry. Neću više.", rekao je i za 2 minute nastavio po starom. "Pa daj, vidi se! Izgledaš ko neki...", tu sam zastala jer sam shvatila koga čekamo. "Pa mogo si mi reć da nju čekamo. Nije ko da bih te ubila.", rekla sam veselo. "EVO JE!", viknuo je i skoro se strgao na onim potpeticama. Htio je potrčati, a onda je skužio da je bolje da prohoda dionicu od 10 metara. Uskoro su se sastali i nježno ju je primio za ruku i poljubio. Onda joj je uzeo torbu i došetali su zagrljeni do mene. "VIKI!!!", uzviknula sam i zagrlile smo se. "Od kud ti?" "Ma morala sam doći. Ovaj Veliki me molio već dugo.", nasmiješila mu se. Uskoro smo otišli s aerodroma. Pustila sam golubčiće na stražnje sjedalo iako se radilo o Billovom autu. Nisam mogla vjerovati da mi je stvarno pustio da vozim. Bili su mi slatki. Užasno. Ali kao i sve ostalo, završilo je prije nego smo očekivali. Tragično. Bolno. Ne očekivano. A za sve je kriva jednonoćna greška. "K VRAGU!", viknula sam i naglo skrenula. Šum. Tama. Bol. Sirene. Život mi prolazi pred očima. Blago sam ih otvorila i ugledala svoje ozljede. Bacila sam pogled na Viki i Billa. Bill je sjedio na bolničkim kolima. Viki je zapela u autu. Vatrogasci su rezali lim pokušavajući je izvaditi van. Pogledala sam u nebo. Bili su tamo. Obučeni u crno. Jedan mi je pružio ruku. "Divan si.", rekla sam mu. "Znam. Možeš i ti biti.", pozivali su me k sebi.

chapter 51,Gaby

Koncerti su bili zabavni.Primjetila sam da su Alex i dečki pozaspali na svakom koncertu.Bilo mi je pre smiješno gledati ih kako padaju u snove dok smo mi na probama.Justin je odlično pjevao.Ja sam sa njim svoju pjesmu odpjevala i čak sam zadovoljna sa izvedbom.Nisam očekivala bolju,iskreno.Nakon zadnjeg koncerta smo se svi vratili u bus krepali.Zaspali smo i nismo se budili do 4 popodne sljedeći dan.Justin se morao vratiti sa svojim busom.Nešto kao,morao je riješiti još neke poslove,ali da će se brzo vratiti.Putovali smo nekoliko dana natrag u Njemačku.Naša soba u hotelu je još bila slobodna i naravno,Alex i ja smo je odmah zauzele.Dečki su se vratili u svoju.Ja sam se raspremila i odlučila otići do Justina da provjerim kako je stigao.Spremila sam se i rekla Alex da ću se brzo vratiti.Ušla sam u auto i odvezla se prema Justinovom hotelu.Ušla sam u hotel."Justin Timberlake?"-upitala sam portira."Soba 111."."Hvala puno!".Ušla sam u lift.Bio je na petom katu.Bilo je već 8 navečer.Niz hodnik se čula nekakva zanimljiva glazba.Činilo mi se da dopire iz Justinove sobe.Vrata su bila pomalo odškrinuta.Na samom ulazu u sobu već je na podu bila kravata.Poslije me je dočekao i sako,majica,hlače itd..Vrata od unutarnje sobe su isto tako bila otvorena.Na podu plahta,a na krevetu....":O"-bilo je sve što sam uspjela napraviti.Samo sam širom otvorila usta i nisam ništa rekla.Muška osoba je bio moj Justin,a ženska osoba je bila..Rihanna.Već se pomalo vuklo po novinama kako ima nešto između njih ali Justin je sve to porekao tvrdeći da su to sve same laži.Nisam imala snage.Zalupila sam vratima najjače što sam mogla i otrčala van.Ušla sam u auto i izjurila.Za mnom je potrčao Justin.Pokriven pokrivačem."Gaby!!"-derao se.Ljutito sam vozila prema našem hotelu.Bila sam bijesna.Izjurila sam iz auta i ušla u sobu.Nisam mogla ni plakati ni govoriti.Pokušala sam nešto reći Alex."Ja..............ne.....................nije................istina..........."-samo sam to izustila i bacila se na krevet i pokušala zaspati.To mi nije išlo od ruke.Cijelu noć sam se vrtila.Nisam više ni ogla ležati pa sam sjela za računalo.Znala sam da će me malo surfanja po fejsu oraspoložiti.Bar sam to mislila.Novi status je bio:"Justin is a cheater.I HATE YOU!".Već nakon nekoliko minuta skupilo se dvadesetak pitanja:"What happened?".Samo sam odgovorila:"He cheated on me.I can´t believe this.!".Ugasila sam računalo.Probala sam ga zaboraviti i zaspati..Zašto mi je to bilo tako teško?..Nakon nekog sam vremena ipak utonula u san.Ujutro sam sve ispričala Alex.Justin se nije javljao ni da bi se ispričao.Očito je bio jako zadovoljan novom....umm...kolegicom.Samo mi nije bilo jasno,zašto se uvijek meni sve najgore događalo do sada?Nisam razumjela ništa..Nisam više ništa osjećala.Alex je pozvala i dečke kojima smo sve ispričali."AHA!20 eura!!Jesam ti reko da će se to dogodit!?!"-rekao je Žac Svenu."A daaaj buraz,opljačkat češ me!"-svađali su se."Znači vi ste se kladili?Pa stvarno vam hvala.."-rekla sam i ubrzo se počela smijati.Žac je krepavao od smijeha jer je vidio mene kako se smijem,Sven je krepavao od smijeha kad je vidio Žaca da se smije,a Alex nas je onako zbunjeno gledala sa upitnikom iznad glave u stilu:"Koji je vama ku**ac?",ali se ubrzo i ona počela smijati.Nismo bili normalni.Uletili su Paramorci (Bez Josha,još se oporavljao).Hay mi je potrčala,ali kad je vidla da se smijem nije ništa pitala.Kad smo im ispričali sve,Hay se zaklela da će tom "malom" otkinut sve što ga čini muškim.Baš sve.-točno je tako rekla.Sada smo imali razloga još više krepavati od smijeha.Bili smo totalno crazy tim.hahaha.

Chapter XXXXX. Alex

Dakle, poštovani čitatelji, ovo je XXXXX. poglavlje, a ne ono ispod. Ispričavamo se zbog grješke.

Na turneji smo bili 2 mjeseca, i iskreno, već mi je i dosadilo. Vjerovatno zato što Sven, Žac i ja ništa nismo radili. Samo smo gledali svaki nastup. Kad pogledate isti nastup, istu koreografiju i čujete iste rečenice sav entuzijazam zapravo nestane. Žac je čak uspio i zaspati na jednom nastupu. No to je bio jedan od zadnjih. Bill je s nama bio samo u Hrvatskoj. Morao se pripremati za vlastitu turneju, tako da mu je Gabyna bila na zadnjem mjestu. S Tomom i Joshom sam pričala svaki dan. Josh se super brzo oporavlja tako da će i on najvjerovatnije uspjeti nastupati na svojoj turneji. Option se poprilično požurio s pripremanjem svega, tako da sada jednostavno nemamo što raditi. Toma je užasno zanimalo ponašanje na sceni. "Joj, Tom. Pusti ih. Razigrana dječurlija.", rekla bih mu svaki put i nasmijala se. Eto, turneja je završila i svatko sebi. Ja idem Joshu, naravno. Baš me zanima je li uistinu onako dobro kako mi je govorio ili je to bilo samo zato kako se ne bih brinula. Ponovno sam upala u krivi lift. Naravno. Neki doktor me pogledao i pitao tko sam ja. "Uhm...neurokirurginja Stewens. Drago mi je.", morala sam slagati. Bogu hvala što se Uvod u anatomiju još uvijek emitira. "Neurokirurgija je 3. kat.", odgovorio mi je liječnik pristojno. "Ma, moram vidjeti tog jednog pacijenta na 5. Rekli su mi da ima problema sa živčanim sistemom." "Ali to nije...", vrata dizala su se otvorila i ja sam brisnula van. "Nemam vremena za čavrljanje. Spašavanje života, sjećate se?", i odtrčala dalje. Ajme, dosadnog li čovjeka. Stigla sam pred vrata Joshove sobe i lagano pokucala. Kad sam ušla imala sam što i vidjeti. Izgledao je još gore nego prije. Kao da je skočio s petog kata ili nešto. "Josh, što ti se dogodilo?", uplašeno sam viknula. "Pao sam sa stuba." "Pa kako?" "Pa lijepo. Hodao sam i strovalio se. Nije neka filozofija, znaš, mlada damo." "Ajme, jadničak mali.", sjela sam pored kreveta i uhvatila ga za ruku. "Ehm...oprosti, ali možeš me molim te pustiti na miru jer ću u protivnom zvati sestre.", rekao je vrlo uljudno. "Što?", upitala sam i upravo u tom trenutku u sobu je ušla liječnica. "O, gospodine Perkins! Vidim, imate posjetu!", rekla je. "PERKINS?!", upitala sam začuđeno. "A što si mislila mala?", upitao me gospodin Josh Perkins. Nisam mogla vjerovati. Lice mu je bilo zamotano kao i ostatak tijela tako da je bilo gotovo nemoguće prepoznati osobu ispod zavoja. Bio je istog stasa kao i moj Josh. "O-oprostite, molim Vas. Ja tražim Josha Farro-a", zamucah. "Oh, om vam je malo niz hodnik. prva vrata lijevo.", ljubazno mi je rekla doktorica. "Hvala vam. Doviđenja gospodine Perkins!", odjurila sam najbrže što sam mogla. Koji blaaam! Sad sam već bila pred sobom koja je, ja se duboko nadam, prava soba. Pokucah i uđoh. "Josh?", pitala sam nesigurno. "Ej, Mini Me!" Hvala Bogu Josh je. Nije više bio sav u zavojima već mu je u gipsu bila jedna noga i zavojima su mu bila omotana prsa i rebra. Ideš. Prsa su mu bila totalno mišićava. Sjela sam pored kreveta i ispričala mu svoju anegdotu sa Joshom Perkinsom. "A zbunjeno moje...", komentirao je i poljubio me. "Imaš ti Tomov broj?", pitao me. "Jel ti to mene zezaš? Pa naravno da imam. On mi je najbolji frend!", rekla sam mu sa smješkom na licu. "O, super onda. Moram mu nešto ispričati. Dogodilo se prije jedno tjedan dana." "A što se to dogodilo?" "Stavi ću ga na zvučnik pa ćeš sve čuti." "Dobro...valjda.", rekla sam i dala mu broj. Tom se javio sa svojim tipičnim "Ja?". "Ej, bok Tom. Josh je." "Josh, stari! Šta ima?" "Ajme, moram ti ovo reći. Baš te zato i zovem. Pogodi tko me posjetio prije jedno tjedan dana.", došlo mi iz dupeta u mozak. Josh bi Toma zvao samo zbog jedne osobe. Ne mogu vjerovati. Sad su stvarno prešli sve granice. Ono u bolnici sam još mogla podnijeti, ali preko telefona...Ne baš. Ali šutjela sam. Dobit će Josh svoje kad završe razgovor. "Tko?", upitao je Tom. Sve se čulo jer je bio na zvučniku. "Chantelle Paige.", rekao mu je Josh veselo. "Ou, u pičku materinu!", svi smo se nasmijali. osim Toma, naravno. "Šta je htjela." "Nisam siguran. Dođe ona i kaže nešto u stilu: "Grozno je to što ti se dogodilo. Pogledaj kako izgledaš! Imam ja tu malo pudera, daj da korigiramo tu masnicu.", a ja ono..štaaaa? I onda me napudrala i počela je pričati o tebi." "A jebiga.", mogla sam zamisliti Tomovu facu. "Ja mislio, žena će pitati kako sam i tako to, a ona došla pričati o tebi!" "Ma jebeš nju. Ona samo na sebe misli. Šta je rekla?", umirao je da sazna. Znala sam ga jaaako dobro. "Prvo je rekla: "Znaš, Tom i ja smo prekinuli." To je rekla odmah nakon što me napudrala. NIJE ME PITALA NI KAKO SAM!", rekao je Josh pomalo uvrijeđeno, pokušavajući istaknuti nepristojnost toga čina. "A onda je počela cmizdriti." "Cmizdrila je?" "Oh, da. Cmizdrila je. I to si još trebao vidjeti kako! "Ah-ah-ah!", počeo je Josh imitirati njen plač na što se Tom smijao. "On je mene iskoristio! Ah-ah-ah. Ponašao se prema meni kao prema kurvi. Ah-ah-ah! Tako mi nedostaje!" i takve gluposti. Ja si mislim "DAJ ODI VIŠE!" Čovječe, provoditi vrijeme s njom stvarno je psihički proces gubljenja razuma. Htio sam ju udarit. Majke mi, htio sam ju udarit!", dok je Josh pričao Tom je crkavao od smijeha. Pogotovo na dio o udaranju. Kad su napokon završili s tračanjem mogla sam se posvetiti Joshu. "Babo jedna. Morao si mu to reći." "Pa naravno.", rekao mi je sretnog izraza lica. "A znači, to ti radiš kad mene nema. Motaš se oko Chantelle.", rekla sam uvrijeđeno. "Ma daj. Za to stvarno treba imati konjske živce." "Aha, znači samo zato što je naporna nisi s njom nego si samnom?" "Ne...ne bi ja tebe mijenjao za tisuću Chantelle.", povukao me na krevet. Vrisnula sam i nasmijala se a onda me poljubio. "Khm, khm!", čuo se glas s vrata. "Mama?", rekao je Josh. "Oprosti, sine moj dragi, ljubljeni, povrijeđeni, pod teretom.", kad je rekla pod teretom pogledala je u mene. "Ali, iznutra se čuje jednostavno prevelika buka. Tvoja jadna majčica mora sad ići, ali nemojte da vas opominju!", zaprijetila se podižući prst u zrak i gledajući u mene. "Neće se ponoviti, gospođo Farro." "Drago mi je što neće. Iako...", nije završila rečenicu nego se okrenula na peti i napustila prostor. Josh me poškakljao i ja sam se nasmijala. "Pst...još nije otišla.", rekla sam mu tiho. "Znam. Vidiš da škilji kroz ključanicu.", oboje smo se nasmijali. Onda smo se počeli žvaliti i maziti. Upalili smo TV iako se baš i nismo previše na njega obazirali.

Chapter 50! (čestitajte nam!Jubilarka!!Ne možemo vjerovati^_^) Gaby..

Ja sam sa Justinom ostala.Bilo je najpametnije da Alex sama ode Joshu.U srcu sam bila sa njima.Justin i ja smo otišli u studio nekako završavati onu pjesmu.Veoma me usrećivalo to vrijeme i smijeh zajedno u studiu dok smo ju snimali.Pjesma će biti na Justinovom novom albumu i također na našem.Odlučila sam da neću postajati solo pjevačica te izdati svoj osobni album bez benda.Previše su mi značili.Možda jednog dana,ali o tome još ne razmišljam.Justina sam cijelo vrijeme zafrkavala kad bi promašio one njegove specifične visoke tonove jer je tada zvučao kao krepala mačka.Ja sam još dobro zvučala iako još uvijek nisam popila jutarnju kavu što je bilo veoma čudno za mene."Gaby,jesi li ti svjesna da češ morati po prvi put sama samnom pjevati ovu pjesmu na mojoj turi pred milijunima ljudi koji će stajati ispred tebe?"-rekao je sa podupirućim smješkom na svom prekrasnom licu."Da.Spremna sam na taj izazov ako si ti uz mene."-rekla sam."Naravno.Uvijek."-rekao je.Nastavili smo snimati.Pjesma se polako bližila kraju pa smo odlučili napraviti stanku.Otišla sam se malo prošetati kvartom dok je Justin još nešto dogovarao sa glazbom i melodijom u pozadini pjesme.Jedva sam čekala da prođe još tih dva tjedna do moje uloge u jednom dijelu ture."Gaby!"-derao se Justin kako bi ga čula."Dođi!Moram ti nešto reći.Dogovaramo se za probe."-rekao je.Otišla sam u studio."Moramo završiti ovu pjesmu jer već sutra počinju probe.Tvoj dio će biti za tjedan dana.Pomaknuli su mi koncerte."-rekao je."TJEDAN DANA?!?!?!Moj BOŽE!Moramo ovo riješiti!!aaaa!!!Primimo se posla već jednom.Pa već je vrijeme za probe u Areni!Usput,u koju Arenu idemo?To mi još nisi rekao."-pitala sam."Htio sam da to bude iznenađenje,ali očito ti sada moram reći.Idemo u Arenu Zagreb.Tvoj prvi koncert će biti u tvojoj Hrvatskoj."-rekao je.Zaplakala sam od sreće."Hvala...."-to je bilo sve što sam uspjela izustiti zbog neizmjerne sreće i suza koje su tekle niz moje lice.Čvrsto sam ga zagrlila."E sad moram nazvat Alex.Čekaj!"-osmjehnula sam se i nazvala Alex.Sve sam joj ispričala.Bila je jednako sretna kao i ja.Pjesmu smo još dovršavali cijeli dan.Oko 10 sati navečer pjesma je bila potpuno gotova.Svidio mi se zvuk.Bila sam oduševljena.Sutra sam se već trebala pakirati za put za Hrvatsku.Pozdravila sam se sa ekipom u studiu i otišla.Kada sam stigla u sobu legla sam na krevet i čvrsto,sretno zaspala.Budilica me probudila u 5 ujutro.Alex je stajala ispred mene."Pa seko,idemo mi?"-bila je spakirana i pitala sam se kako je to sve uspjela.Doći ovamo i spremiti se te ustati prije mene."Evo sad ću ja."-ustala sam se i počela pakirati.Nisam imala puno stvari jer su moji sve to spakirali u "tour bus".Tamo me dočekao Justin.Sa nama su išli Alex,Žac,Sven i Bill.Svi su dobro znali da Toma ne želim blizu sebe pa su mi udovoljili ovu želju.Cijelo vrijeme smo slušali glazbu i smišljali razne viceve na temelju Billove nove frizure.Naravno,ništa od toga nismo mislili ozbiljno,i to je on i znao.Prvi dan puta je prošao užasno brzo.Navečer sam upalila TV.Upravo je počinjao MTV Ema.Katy Perry je vodila.Bila je odlična kao i svi izvođaći..Tako sam polako usnula.Osjetila sam Justina pokraj sebe i zagrlila ga.Utonuli smo u san..U snu mi je samo odzvanjalo ime naše pjesme...Summer Love...

Ovo je jubilarni 50.ti post.Nadam se da ste uživali čitajući nas do sada.Mi ćemo se truditi što više možemo i u nastavku ove priče.Hvala što nas pratite.To nam puno znači.^^

Chapter XXXXVIII. Alex

Nismo previše pričali dok smo prolazili hodnicima bolnice. Samo smo što prije htjeli doći do onog laboratorija i pokupiti nalaze. Tom je izgledao prilično smireno. Valjda se već pomirio sa sudbinom. Ja nisam htjela umrijeti. A, ne! Kad smo stigli pred onaj prozorčić s druge strane kojeg je uvijek sjedila medicinska sestra Tom je pozvonio. A onda se čula buka iznutra. Malo smo se nagnuli da bismo vidjeli što se događa. Sestra je odmah otišla preovjeriti što se događa i unutra pronašla Gaby i Hayley. "Gaby? Hayley?", upitala sam kad sam ih vidjela. "Hayley? Gaby?", upitao je Tom. "Gaby?", začudila se Hayley. "Hay?", začudila se Gaby. "Jaoj, dobro. Nismo glupi. Znamo da ste došle skupa. Samo ne razumijem zašto.", rekao je Tom. "Eto, vidiš da si glup.", rekla mu je Gaby. "Pa tu smo radi rezultata AIDS testa!" "Kako vi za to znate?" "Pa...meni je Gaby poslala poruku kad je vidjela Alex kako ulazi u tvoj auto i onda smo vas malo slijedili. Jutros je pronašla tvoj remen na stolcu.", udarila sam se rukom po čelu. "Ups...sorry zbog tog.", rekao je Tom gledajući u mene. "Da su ti bar spale hlače!", rekla sam stisnutih očiju. "Zapravo i jesu nekoliko puta.", šapnuo mi je na uho i ja sam se nasmijala. "Ok, evo vaših rezultata. Izvolite. A vas dvije moram zamoliti da napustite bolnicu ili zovem policiju. Da mi kćer nije velika fanica, već biste bile u zatvoru do sada.", rekla je sestra sa smješkom. Pružila nam je nalaze i Hayley i Gaby su uskoro otišle. "Huh. Ok, ja ću pročitati tvoje, a ti moje.", predložio je Tom. Zamijenili smo nalaze. "Ok. Na tri. Jedan...", počela sam odbrojavati, "...dva, tri! Nemaš" "Imaš", rekli smo u isto vrijeme. "Imam?", pitala sam potpuno izbezumljeno. "Ma zajebavam se, nemaš!" "JES!", viknula sam i zagrlili smo se. Ostali smo tako dugo, dugo... Zaista je bilo čudno što se događalo ovih dana. Mislim da nas je to sve, umjesto da nas udalji, zbližilo kao prijatelje. Idući dan Option je napustio Njemačku. Otišli smo kući i odlučili provesti vrijeme zajedno i sve razimjerice u bendu riješiti jednom za svagda. I uspijeli smo. U tjedan dana ponovno smo bili oni stari i bili smo spremni za turneju koja bi trebala započeti u studenom. 11. mjesec je bio prilično daleko, tako da smo prije turneje imali još dosta vremena. Otišla sam u šoping s Markom i Josipom. Obožavali su vrludati po trgovačkim centrima. Pogotovo kada bismo ih stavili u kolica i onda se dodavale. Gaby nije mogla ići, morala je srediti nešto s dizajnerom pozornice. Ludo, sve se moralo pripremiti mjesecima prije kako bi bilo na vrijeme spremno. Tako smo blizanci i ja vrludali King Crossom i ludirali se kad mi je zazvonio mobitel. Oni su obožavali oponašati tu melodiju zvonjave. Nasmijala sam se i pogledala tko me zove. Zac. Čudno. Josh i ja prekinuli smo prije odprilike 2 tjedna. "Molim?", javila sam se kao da me zove netko potpuno očekivan. "Bok, Alex. Sorry ako te smetamo.", očito su svi samnom razgovarali jer sam bila na zvučniku. "Ma ništa, recite.", bila sam pristojna. "Josh je doživio nesreću.", rekao mi je Jeremy. "Nesreću? Kakvu nesreću?", uplašila sam se i po mom se glasu to čulo. "Automobilsku. Trknuo ga je auto kad je prelazio cestu ispred trgovine. Pijani vozač." Kako ironično. Mene je spasio od auta, a sad ni sebe ne može. "Kako je?", pitala sam. Užasno sam se bojala. Mislim da su se moji osjećaji za njega ponovno počeli buditi. "Nije najbolje. Slomljena noga i obje ruke, tri rebra, vrat i ključna kost.", sada je govorio Taylor. "Isuse Bože.", rekla sam tiho i primila se rukom za usta. "Mislili smo da imaš pravo znati. Bolje da saznaš od nas nego iz nekog časopisa.", rekla je Hayley. "Možda bi htjela doći? Mislim da bi te on želio vidjeti.", više nisam bila na zvučniku. Bio je to samo Zac. "Zar je pri svijesti?" "Povremeno. Onda, hoćeš li?", pitao je. "Hoću, naravno. Do sutra u jutro, sigurno.", rekla sam. "Ok. Do sutra ujutro onda. Bok." "Bok.", poklopio je. "Kae biljo?", pitao me Marko. "Ma ništa, ne brinite. Dečki, danas ćemo se malo ranije vratiti doma. Moram hitno u Ameriku.", gledali su me svojim velikim plavim očima. Odvezla sam ih kući, rekla mami što je bilo i nazvala Croatia Airlines i uspjela si izžicati jednu kartu za let koji kreće za odprilike pola sata. Spakirala sam samo najnužnije i bila u zračnoj luci Pleso za oko 25 minuta. Jedva su me pustili u avion. Morala sam čak i uporabiti onu:"Jel vi znate tko sam ja?". Ne znam kako sam uopće preživjela taj let. Kad smo sletjeli nazvala sam Zaca i on mi je sve rekao. Sjela sam u taxi i odvezla se do bolnice. Doslovno sam utrčala unutra i utrpala se u neki lift. Tek kasnije sam skužila da je za osoblje. Odvezao me ravno do Joshove sobe. "Dobar neki lift za osoblje. Od sad se samo time vozim.", pomislila sam i upala među hrpu zabrinutih ljudi u hodniku ispred Joshove sobe. Nisam znala što reći pa sam samo mahnula. Glupo je izgledalo, svjesna sam toga. Tamo je, naravno, sjedila i Joshova mama. Napirlitana žena koju sam znala samo sa slike. Sjela sam pored nje. "Oprosti, ali tko si ti? I zašto sjediš ovdje ispred sobe moga sina?" "Ja..." "Ne prekidaj me. Ti si sigurno neka obožavateljica. Hajde, šu-šu!", pogledala sam ju sa smješkom. "Ja sam njegova cura.", rekla sam. "Moj sin nema curu." "Mama.", hvala Bogu Zac me vidio. "Ovo je Alex. Joshova cura.", pogledala je njega pa mene. "Dođi, Alex. Odvest ću te k njemu.", primio me pod ruku i odvukao od svoje mame. "Nemoj tamo sjediti. Mama je uvijek jako neugodna kad nam se nešto dogodi." Ušla sam i Zac je pozvao Joshovu malu sestru i brata da izađu van i zatvorio vrata. Izgledao je užasno. Sav u gipsu i zavojima. Teško ozlijeđen. "Gle, gle. Mene spašava, a ne može se ni sam spasiti.", pokušala sam razveseliti njega. A i sebe. Josh nije imao pojma što se događa jer od ovratnika nije mogao okrenuti glavu. "Alex?", pitao je i primjetila sam osmijeh na njegovom licu. Stala sam pored kreveta njemu pred oči kako bi me mogao vidjeti. "Alex. Ti si tu.", govorio je tiho. "Naravno da sam tu. Ne bih ovo propustila nizašto.", nabacila sam osmijeh na lice. Sjetila sam se svih naših zajedničkih trenutaka. Bilo nam je zaista predivno. Oči su mu se napunile suzama. Stavila sam ruke na njegove obraze i on je zatvorio oči. "Boli te nešto?" "Samo duša. Stvarno sam glup. Odbacio sam sve što smo imali. A bilo nam je tako lijepo." "Hej, nemoj se mučiti. Što je bilo, bilo je. Zaboravi na to. A uostalom, sad smo kvit.", rekla sam mu, a on pojma nije imao o čemu ja govorim. Očito mu Hayley nije ništa rekla. Ispričala sam mu sve i on me slušao i pokušao razumijeti, ali znam da to nije bilo lako slušati. Kad sam završila rekao mi je: "Hoćeš li mi ikada moći oprostiti?", pogledao me očima punim ljubavi, bola i patnje koju je proživio. "Kunem ti se da sam se htjela na tebe ljutiti zauvijek!", rekla sam i prislonila svoje usne na njegove. Morala sam paziti, ipak je imao slomljen vrat. Suze su nam potekle. Bio je to trenutak koji nećemo zaboraviti. Nikada. On je ipak čovjek mog života.